Sve i Svasta Slika 71329

Odmah da napomenem ovo je preuzeto sa: http://www.tutorijali.net/cpp/uvod

 

C++ TUTORIJALI 



Uvod u C++ programiranje

C++ je objektno orjentirani programski jezik kojim su pisani mnogi današnji programi koje srećete u svakodnevnom radu na računalu.

Bez puno okolišanja i priče o samom C++ idemo odmah učiti.

Compilers (kompajleri/prevoditelji)

Kod programiranja u C++ često ćete vidjeti engleske riječi kao naredbe. U tu svrhu nam koriste compileri da bi te naredbe razumljive čovjeku pretvorile u izvedbeni kod.

U izboru imate mnogo compilera za izabrati. Neki od njih se plaćaju (i to dosta novaca) pa vam ja preporučujem besplatno razvojno okruženje i compiler Dev-C++


Prvi projekt

Kada ste instalirali Dev-C++ pokrenite ga i idite na File -> New -> Project. Odaberite 'Empty Project' te ga imenujte kao 'Prvi_program' (tako bez razmaka). Označite dolje desno C++ Project i uključite kvačicu na 'Make Default Language'. Kliknite na OK, zatim na Save .



Kada ste to napravili, idite na File -> New -> Source File i kliknite na Yes. S time ste dobili file gdje ćete pisati vaš C++ kod.

Pa napravimo jednostavan 'Hello World' program za probu.
Upišite ovaj kod:

#include <iostream>
using namespace std;
int main ()
{
cout << "Hello World!";
return 0;
}



Primjetite da svaka naredba u C++ mora završavati sa sa znakom ;

Sada taj kod treba iskompajlirati. To ćete učiniti tako da pritisnete tipku F9 na tipkovnici. Program će se kompajlirati i pokrenuti.

Program će se pojaviti i odmah nestati tako da nećete uspjeti vidjeti ništa. To možete riješiti tako da između cout << 'Hello World'!'; i return 0; upišete

char a;
cin >> a;



ili da program pokrenete iz Command Prompta.

Ovako pomoću cahr a; i cin >> a; deklariramo varijablu a i program očekuje da utipkamo vrijednost te varijable pa se ne gasi.

Pa da objasnimo sada dijelove cijelog koda ovog jednostavnog programa.

#include <iostream>



Program zahtjeva od prevoditelja da u program uključi biblioteku iostream koja je standardna ulazno/izlazna biblioteka koja nam omogućuje ispis na ekranu.

NAPOMENA: #include nije naredba u C++ nego se radi o pretprocesorskoj naredbi

using namespace std;



Svi elementi standardne C++ biblioteke su deklarirani u ovome što piše namespace sa imenom std.

int main ()



Svaki program mora imati ni manje ni više nego jednu main funkciju. Sav kod unutar main zagrada se izvršava. Int pretstavlja Integer (cijeli broj) što govori da će program pri završetku izvođenja programa vratiti cijeli broj.

cout << "Hello World";



Ovo ispisuje Hello World! na ekran. Cout pretstavlja standardni ispisni tok. Mogli ste taj kod napisati i ovako cout << 'Hello World“ <<endl;
A možete i jednostavno nastaviti rečenicu u novi red tako da napišete

cout << "Hello World!" <<endl <<"Ja sam programer";



Endl pretstavlja End Line (kraj linije) odnosno ispis u novi red. Tako bi svaka rečenica koju napišete bila u redu ispod.

return 0;



Tom naredbom glavni program javlja operacijskom sustavu da je program uspješno završen.

Komentari

Kod je potrebno ponekad komentirati kako se nebi izgubili u kodu, ili jednostavno kao potsjetnik na nečega.

Ovako možete komentirati kod bez da taj tekst utječe na izvršavanje programa.

/* Ovo je moj prvi program, sa ovim načinom komentiranja
mogu svoje komentare pisati u više redova, tako da tu može
biti svega... */

#include <iostream>
using namespace std;
int main ()
{
cout << "Hello World!"; // komentiram samo jednu liniju

char a;
cin >> a;
return 0;
}

Varijable

U prošlom tutorijalu smo napisali kako ispisati rečenicu na ekran. U ovom tutorijalu ćemo govoriti o varijablama.

Što su varijable?

Varijable postoje u svakom programskom jeziku. U varijablama pohranjujete nekakve vrijedosti, brojeve, slova, i sve druge znakove.
Evo primjera kako rečenicu iz prošlog tutorijala upisati u varijablu i zatim pomoć varijable ispisati istu na ekran.

#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string recenica;
recenica = "Hello World!";
cout << recenica;
char a;
cin >> a;
return 0;
}



Dakle sa

string recenica



deklariramo da će varijabla 'recenica' biti string odnosno skup nekakvih znakova. String je tip podatka. O tome više u idućem tutorijalu. Zapamtite samo da se svaka varijabla mora deklarirati prije pridruživanja vrijedosti.

recenica = 'Hello World';



Sa ovime varijabli 'recenica' pridružujemo vrijednost 'Hello World!'

cout << recenica;



Sa ovim ispisujemo varijablu. Primjetite da nema navodnika. Ako želite nešto pored toga napisati što nije sadržano u varijabli možete to napisati ovako.

cout << recenica << " What's up?";



Dakle prvo ide varijabla 'recenica' bez navodnika, zatim opet stavljamo strelice za ispis i u navodnike pišemo nastavak rečenice. Primjetite razmak između navodnika i slova W u drugoj rečenici. To smo napravili tako da riječi ne budu spojene jer će se ispisati u isti red. Prisjetite se da ako želite u novi red ispisati nešto možete to napraviti sa '<<endl' Također u novi red možete ići ako napišete negdje u navodnicima \n, npr.

cout << recenica << "\n What's up?";




Idemo sada napraviti mali program koji će izračunavati dva broja.

#include<iostream>
using namespace std;

main()
{
int a, b, rezultat;
a = 7;
b = 12;
rezultat = a + b;
cout << "Zbroj ta dva broja je " << rezultat;

char x;
cin >> x;
return 0;
}



Kao što string označava niz znakova, tako int označava integer odnosno cijeli broj. Znači sve što će biti pridodano varijablama a, b i rezultat će biti cijeli broj (nikakvi decimalni brojevi, slova, drugi znakovi nego samo cijeli broj).

Primjetite da smo ovdje protiv nestajanja prozora koristili drugu varijablu da ne bi došlo do konflikta.

Deklarirati varijable možete ovako kao u primjeru a možete i svaku posebno na ovaj način:

int a;
int b;
int rezultat;



Nakon deklariranja varijabli slijedi naravno pridodavanje vrijednosti tim varijablama. Pridodajemo varijabli a broj 7, varijabli b broj 12 a varijabla rezultat će pohraniti onaj zbroj koji daju varijable a i b. U ovom slučaju 7 + 12 = 19. Znači varijabli "rezultat" se pridružuje vrijednost 19.

Varijable možete također deklarirati i pridružiti im vrijednost odjednom. Dakle ovako:

int a = 7;
int b = 12;
int rezultat = a + b;



Probajte sada napisati ovakav program

#include<iostream>
using namespace std;

main()
{
int a, b, rezultat;
cout << "Unesite prvi broj: ";
cin >> a;
cout << "Unesite drugi broj: ";
cin >> b;
rezultat = a + b;
cout << "Zbroj ta dva broja je " << rezultat;

char x
cin >> x;
return 0;
}



Dakle, ovo je skoro isto kao i prethodni primjer samo što ovdje imamo

cin >> a;



Program očekuje da ćete napisati neki broj i kada vi napišete taj broj on će ga spremiti u varijablu "a". Isto tako i dvije linije poslje za varijablu "b".

Signed i Unsigned
Ovo koristimo za varijable sa predznakom i bez predznaka.
Ako stavite

unsigned int a;



onda varijabli "a" nećete moći pridružiti broj sa predznakom (npr. -12) a ako umjesto unsigned napišete signed ili ostavite bez toga onda ćete moći upisati predznak.


Doseg varijabli

Varijable mogu biti globalne ili lokalne. Globalne varijable su one varijable koje su deklarirane u glavnom tijelu source koda, izvan svih funkcija dok su lokalne varijable one varijable koje su deklarirane u funkciji ili bloku.

Vjerujem da će vam biti jasnije ako vam to objasnim primjerom.

Primjer lokalnih varijabla

#include<iostream>
using namespace std;

main()
{
int a, b, rezultat;
a = 2;
b = 5;
rezultat = a + b;
cout << rezultat;

char x;
cin >> x;
return 0;
}



Primjer globalnih varijabli

#include<iostream>
using namespace std;

int a, b, rezultat;

main()
{ a = 2;
b = 5;
rezultat = a + b;
cout << rezultat;

char x;
cin >> x;
return 0;
}



Globalnim varijablama se može pristupiti bilo gdje u kodu, čak i u funkcijama dok je lokalnim varijablama moguće pristupiti samo unutar vitičastih zagrada { i }

NAPOMENA: sve varijable moraju početi sa slovom ili donjom crticom _ . Ne smiju početi brojevima niti ičim drugim. Osim toga, sve varijable u svom nazivu smiju imati samo slova, brojeve (od drugog mjesta na dalje), i crtice (_), a ne smiju sadržavati razmake, navodnike i slične simbole.

Također bitno je to da vam se varijable ne smiju zvati sljedećim imenima:

asm, auto, bool, break, case, catch, char, class, const, const_cast, continue, default, delete, do, double, dynamic_cast, else, enum, explicit, export, extern, false, float, for, friend, goto, if, inline, int, long, mutable, namespace, new, operator, private, protected, public, register, reinterpret_cast, return, short, signed, sizeof, static, static_cast, struct, switch, template, this, throw, true, try, typedef, typeid, typename, union, unsigned, using, virtual, void, volatile, wchar_t, while, and, and_eq, bitand, bitor, compl, not, not_eq, or, or_eq, xor, xor_eq

Jer su to ključne riječi i operatori jezika C++.

Još jedna napomena: C++ je case sensitive jezik, odnosno osjetljiv na velika i mala slova. Tako da recenica i RecEnica nije ista varijabla.

Kao što smo već rekli, u sljedećem tutorijalu ćemo se pozabaviti tipovima podataka (to vam je ono int, char, string i ostali... )

Tipovi podataka

Ovaj tutorijal se nadovezuje na varijable, jer kako smo u prošlom tutorijalu napisali da int, string i char označavaju tip podakta koji će biti pridružen varijabli. Pa ćemo sada detaljnije objasniti te i ostele tipove podataka.

Kada programiramo, spremamo varijable u memoriju kompjutera, ali kompjuter mora znati što ćemo (kakav tip podatka) spremiti u varijablu. Jedan jednostavan broj neće zauzeti istu količinu memorije kao jedan veliki tekst ili veliki broj, i neće biti interpretirano na isti način.

Memorija kompjutera je organizirana po bajtovima (bytes). Jedan bajt je minimalna količina memorije koju možemo sačuvati u C++. Jedan bajt može pohraniti relativno mali broj podataka. Jedno slovo ili jedan cijeli broj od 0 do 255.

Osim toga, C++ može upravljati mnogo kompleksnijim tipovima podataka koje dolaze grupiranjem bajtova. Kao što su dugački brojevi (long numbers) i slično.

Evo jedne tablice sa osnovnim tj. bitnim tipovima podataka.



Zaboravio sam napisati, Floating Point Numbers su vam brojevi sa pomičnim zarezom.

U sljedećem tutorijalu pisat ćemo o konstantama.

Konstante (nepromjenjive)

Varijable su promjenjive dok su konstante su izrazi sa fiksnim, nepromjenjivim vrijednostima.

Morate inicirati konstantu kada ju napravite, i ne možete jej prirdružiti novu vrijednost kasnije. Poslje kada je konstanta inicirana njezina vrijednost je nepromjenjiva.

Literal Constants (konkretne konstante)

C++ ima dva tipa konstanti: konkretne i slimbolične (literal i symbolic)

Literal konstanta je vrijednost upisana direktno u program kada god je to potrebno. Npr.

int godine = 24;



godine je varijabla tipa integer, a 24 je literal konstanta. Ne možete pridružiti vrijednost na 24, i ta vrijednost ne može biti promijenjena.

Symbolic constants (simbolične konstante)
Simbolična konstanta je konstanta koja je pretstavljena po imenu, baš kao i varijabla. Ali nakon što je konstanta inicirana, njezina vrijednost ne može biti promjenjena. Ako imate jednu integer varijablu imenovanu "studenti" i drugu imenovanu "ucionica", možete procijeniti koliko studenata imate, i broj učionica, te ako znate da je 15 studenata po razredu.

sudenti = ucionice * 15;



U ovom primjeru, broj 15 je Literal konstanta. Kod bi bio puno jednostavniji za čitanje i jednostavniji za održavati ako biste tu vrijednost zamijenili simboličnom konstantom.

studenti = ucionice * ucenika_po_ucionici;



Ako kasnije odlučite promijeniti broj studenata po ucionice, mozete to uciniti tako da definirate konstantu ucenika_po_ucionici bez potrebe za izmjenama u svakom dijelu koda gdje ste koristili tu vrijednost.

Definiranje konstanti sa #define

Da biste definirali konstantu na sa staromodnim, i lošim načinom unest ćete

#define ucenika_po_razredu 15;



Primjetite da ucenika_po_ucionici nema konkretni tip (int, char itd.). Svaki puta kad preprocesor vidi riječ ucenika_po_razredu upisat će broj 15 u tekst.

Zbog toga što se preprocesor pokreće prije kompajlera, kompjuter nikad ne vidi vašu konstantu, ono vidi broj 15.

Definiranje konstanti sa const
Iako #define radi, postoji bolji, ukusniji način definiranja konstanti u C++

const unsigned int ucenika_por_ucionici = 15;



U ovom primjeru se isto deklarira simbolična konstanta imenovana ucenika_po_ucionici, ali ovaj puta ucenika_po_ucionici je napisano kao unsigned int (bez predznaka, cijeli broj)

S ovime imate više za tipkati ali nudi nekoliko prednosti.Najveća razlika je u tome što ova konstanta ima tip i kompajler može prisliti da to bude korišteno po svom tipu.

Naredba IF

Naredbu IF koristimo onda kada želimo izvršiti neki kod samo ako je vrijednost nekog odnosnog izraza istinita.

Evo primjera:

#include<iostream>
using namespace std;

main()
{
string password;
cout << "Unesite password: ";
cin >> password;

if(password=="G2105Z") {
cout << "Password tocan!"; }

char x;
cin >> x;
return 0;
}



Definirali smo string password, sa cin naredbom upisali ono što korisnik upiše u varijablu password, zatim slijedi provjera sa IF naredbom.

Sintaksa IF naredbe je zapravo:
if(uvjet) { kod koji se izvšrava }

Naravno nije IF naredba ograničena samo na provjeravanje točnosti. Možete koristiti sve odnosne operatore koje smo objasnili u prošlom tutorijalu. Npr:

#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int godine;
cout << "Koliko imate godina? ";
cin >> godine;
if (godine < 18 ) {
cout << "Maloljetni ste!"; }

char x;
cin >> x;
return 0;
}



U svrhu učenja isprobajte sve odnosne operatore. Npr. probajte napisati mali program koji će provjeriti da li je broj djeljiv sa 2 (bez ostatka).

U sljedećem tutorijalu ćemo učiti o IF...ELSE naredbi koja vam pruža mogućnost da uz IF naredbu imate i naredbu koja će izvršiti neki kod ukoliko uvjet nije zadovoljen

 

 

Ostatak pogledajte na linku gore navedenom

 

Designed by mario in photoshop.O daaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!